Kreativna novigradska čarolija

 Razgovor s povodom – Mirela Barbaroša – Šikić i Maja Zrnčić, članice UO Novigradskog proljeća

Na kavi s višim savjetnicama

Razgovor s višim savjetnicama u AZOO zakazali smo u popularnoj školskoj „čitaonici“, kako i priliči susretu profesora hrvatskog jezika i književnosti. U opuštenoj atmosferi doznali smo pregršt  manje poznatih stvari, dotakli se i nekih tema od kojih često „bježe“ osobe koje sudjeluju u odgojno – obrazovnom procesu te sasvim razbili uvriježene stereotipe koje prate osobe zadužene za praćenje učiteljskog rada. Tijekom razgovora obje su se sugovornice neprestano nadopunjavale, samo podupirući tezu koju su na kraju i same potvrdile – sjajno funkcioniraju u tandemu. Za ovu prigodu (iz „mora“ zapisanog i snimljenog materijala) izdvojili smo najzanimljivije odlomke…

 Zašto mnogobrojni učenici i učitelji silno žele doći u Novigrad?

Razlog je vrlo jasan i svi koji su ovdje barem jednom bili, sasvim sigurno to znaju. Vjerojatno ne postoje dovoljno kvalitetne riječi da bi se prenio ugođaj Novigradskog proljeća. OVO se jednostavno mora doživjeti. Kreativna čarolija! Da, možda je baš to najbolji opis ovih tjedan dana. Doživljaji s novigradskog susreta prepričavaju se još danima po završetku.

Članice ste Upravnog odbora Novigradskog proljeća? Koje su zadaće spomenutog tijela?

Naravno da postoji čitav niz „nevidljivih“ poslova koji se jednostavno moraju odraditi da bi sve funkcioniralo kako treba. Jedan to čovjek nipošto ne može sam i baš je zato uspostavljen tim ljudi koji će se pobrinuti da sve protekne na zadovoljstvo svih nazočnih.  Upravni odbor, osim nas dvije, čine i Miroslav Mićanović, Davorka Parmač, Teodora Dubrović i  Theodor de Canziani. Uz svakodnevna zaduženja, zaista nastojimo što je moguće više i bolje prezentirati rad Škole stvaralaštva Novigradskog proljeća te ga svake godine dodatno unaprijediti.

ZAVRŠNA SVEČANOST UVIJEK JE IZNENAĐENJE

Miljenik djece, sveprisutni Joža (Josip Prudeus) najavio je da mu je ovogodišnje Novigradsko proljeće možda i posljednje. Vjerujete li u tu mogućnost?

Joža je zaštitni znak Novigradskog proljeća. Uz Jožu je ovdje povezano gotovo sve, svaka anegdota koju prepričavamo kad se ponovno okupimo u Novigradu na neki je način povezana s Jožom. Najavljeni odlazak? Ne vjerujemo. Moramo napomenuti da bez Jože to nipošto nije to. Joža će zasigurno biti ovdje sve dok god ga služi zdravlje.

Kako ste zadovoljni radom u radionicama?

Nismo još obišle sve radionice, ali sasvim sigurno ćemo to učiniti. Razlozi su sasvim praktični (vidi pod zadaće UO!). Znamo da se radi kvalitetno, uostalom, to se i vidi na svakom koraku. Dovoljno je otići do bilo koje radionice i pogledati s koliko volje i entuzijazma rade polaznici i kako u kratkom vremenu niču iznimno kreativne stvari. I hospitanti (učitelji pristigli s djecom) također su sjajno uključeni u rad. I pritom im ništa nije teško ni naporno.

Što očekujete od završne priredbe?

Dovoljno je reći – svake godine kažemo da nas ne mogu iznenaditi, a uvijek se dogodi suprotno! I uvijek se iznova čudimo koliko se toga kreativnog može napraviti za samo sedam dana.

Postoji li mogućnost da se Novigradsko proljeće „ugasi“? Mogu li recesijska vremena biti kobna i za ovakva događanja?

Za sada takve mogućnosti apsolutno nema. Naravno da uvijek postoji nekakva potencijalna opasnost, no, upravo ta napetost i neizvjesnost daju i svojevrstan dodatni adrenalin.

Koliko zapravo morski ugođaj pridonosi samom raspoloženju i može li se nešto slično „prenijeti“ i u kontinentalni dio Hrvatske?

Naravno da može. Entuzijazma ne nedostaje i u drugim sredinama. Naravno, kao i uvijek, ključni su ljudi. Uz mnogobrojne odrađene poslove Agencija za odgoj i obrazovanje održala je nekoliko kreativnih vikenda (Zadar, Sibinj, Karlovac…). Nije toliko nužna stvar da se nešto događa uz obalu mora, nego je važno da postoji volja i želja i s druge strane. Naravno da morski zrak dodatno doprinosi samom ozračju, no nikako nije jedini uvjet i presudni čimbenik. Moramo istaknuti i da, primjerice, u Zadru kreativan vikend srednjoškolaca financira Zadarska županija, i to već pet godina. Novaca, dakle, ima, ali su samo neke županije zainteresirane za ovakve programe. Moramo li uopće reći da  postoje županije koje nikada ne šalju djecu na Novigradsko proljeće?

 KREATIVNI MAJSTORI ZANATA

 Ima li sličnosti između Novigradskog proljeća i, primjerice, državnog Lidrana?

Lidrano je smotra najboljih učeničkih ostvaraja, a ovdje je riječ o radu u radionicama. Jedine dodirne točke su zapravo nadareni učenici. Prednost Lidrana je možda u tome što tamo ima priliku svoju kreativnost pokazati i više učenika srednjih škola. Mnogi polaznici Novigradskog proljeća željeli bi se vratiti u Novigrad (zbog svega ranije navedenog) i nakon završetka osnovne škole. I na to mislimo te se nadamo da će se u dogledno vrijeme i to promijeniti…

Riječ – dvije o voditeljima radionicama. Neki odlaze, neki se ponovno vraćaju, neki traju. Koji je ključan preduvjet u odabiru ljudi koji će biti „prvi među jednakima“ na Novigradskom proljeću?

Naravno da se kroz čitav niz susreta s ljudima i strukom uvijek mogu pronaći neki novi ljudi koji svom poslu pristupaju na drugačiji način. Ne treba mnogo da se takvi zapaze i izdvoje. A zašto neki traju? Razlog je jako jednostavan – u svakom okružju gdje se nalazi mnogo ljudi uvijek postoje pojedinci koji „vuku“ čitavu stvar. Možda niste znali, no uvijek nakon završetka jutarnjih radionicama, održava se sastanak s voditeljima. I nemojte misliti da tamo nema povišenih tonova ili drugačijih mišljenja! Ali upravo takvi razgovori pridonose i samoj kvaliteti rada. Ukratko, kad govorimo o voditeljima, riječ je o vrhunskim kreativcima koji iz sudionika izvlače maksimum.

Može li čarolija Novigradskog proljeća zaživjeti i u redovnoj nastavi u hrvatskim školama?

Zašto ne? Ključno je da se metode ovdašnjeg rada primijene u svakoj školi. To i jest osnovni cilj Novigradskog proljeća. Želimo da hospitanti stečena iskustva i znanja prenesu drugim kolegama u zbornici. Poznata je činjenica da ima škola u Hrvatskoj u kojima se sjajno radi, ali naravno da postoji i dobar dio onih profesora ili učitelja koji će svaki dodatni angažman uokviriti pričom o novcu.

NEPROCJENJIVO ISKUSTVO RADA U RAZREDU

Koliko zapravo školski sustav „ukalupljuje“ profesore?

To nipošto nije istina. Riječ je o raširenim predrasudama. Oni koji žele više, naravno da će to prenijeti i na svoje učenike. Navest ćemo primjer Labina gdje postoji srednja škola u kojoj učenici mogu birati između tridesetak izvannastavnih aktivnosti. Naravno da zbog svih stečenih predrasuda pate učenici. Učitelji su često opterećeni (opravdano ili neopravdano) sadržajem te svoj rad ne podređuju onome što je ipak najvažnije – kvaliteti nastavnog procesa.

Zašto ti isti učitelji zaziru od savjetnika?

Još jedna u nizu predrasuda. Savjetnici nisu strah i trepet. Možda je tako i bilo prije desetak, petnaestak godina. Možda je netko proširio takvu priču koja se onda prenosi usmenom predajom. Mi se trudimo tu sliku promijeniti. Zašto bi se netko trebao posebno pripremati pri dolasku savjetnika na svoj sat? Ako kvalitetno i pošteno radite svoj posao, naravno da se ne može ništa dogoditi. Isto tako, logično je da u svakoj velikoj skupini ljudi postoje i oni koji svoja zaduženja ne odrađuju na najbolji mogući način. Takve treba upozoriti i ukazati na to da imaju prostora za poboljšanja. Idealno bi bilo da se to ne mora, ali društvo nije idealno…

 Doznali smo, potom, da se našim sugovornicama najteži trenutak u dosadašnjoj karijeri dogodio nedavno i to prilikom jednog profesionalnog razgovora. Naišle, su, doslovno, na zid nerazumijevanja (Pazite, koliko god pokušavali, situacija se ne mijenja, ispred vas je zid koji se ne mijenja i ne čuje vas…), doznali smo i to da ne pridaju pretjeranu pažnju titulama koje imaju (Najdraža od svih titula jest činjenica koju neprestano ponavljamo na svim stručnim skupovima – mi smo profesorice s neposrednim iskustvom rada u razredu. To se ne zaboravlja i nikako vam osoba koja nije radila u razredu ne može u potpunosti dočarati sliku i pričati o razrednoj zbilji.).

Predstavile su nam i projekt (misiju) poticanja čitanja kroz koji čitaju književna djela zajedno s profesorima, otkrile su kako izgleda njihov idealan godišnji odmor (Moramo li uopće reći da bi to bila čista osama u kojoj ne bismo doslovno ni o čemu trebale odlučivati?). Dotakli smo se neizbježne lektire, pitanja ženskog pisma u književnosti, osvrnuli na sjajnog Daniela Pennaca koji itekako zna navesti na čitanje.

Povjerile su nam da kad ih zlobnici nastoje diskreditirati to rijetko čine profesionalno, unutar posla koji rade (jer za to rijetko imaju argumente), nego se prebacuju na ono najosjetljivije – privatni plan. Otkrili smo da Maja Zrnčić nikad ne bi mogla biti neokirurg niti astronaut, a Mirela nikad ne bi mogla uvjeriti ljude u nešto što i sama ne vjeruje. (Ne posjedujem trgovačke sposobnosti poput Maje).

Pri samom kraju Mirela će Maju opisati kao veselu, iskrenu osobu na koju se uvijek može osloniti  (Da mi nešto treba u pola noći znam da uvijek mogu nazvati Maju i to će biti riješeno.), a Maja će za Mirelu dodati da je pouzdana, odana i da u profesionalnom smislu apsolutno daje osjećaj sigurnosti. Ili kao što bi Mirela naglasila – znamo sve jedna o drugoj. I ono što ne znamo zapravo znamo! Zato i ne pitamo.

Na kraju su nam odale i tajnu o njihovu upoznavanju koje uopće nije proteklo bezazleno. Na jednoj od državnih smotri profesorica Zrnčić žestoko se usprotivila nekim tezama koje je iznijela viša savjetnica Mirela Barbaroša – Šikić. Uslijedio je poziv na suradnju, Maja je pristala, a ostalo je povijest…

Igor Matijašić