Stih i ja

Novigradsko proljeće  2011.

Literarna radionica

Voditelj: Vlatko Majić, prof.

„Stih i ja“

/ izbor/

Vatra

Pričaš mi priču.

Pričaš mi o sebi,

Kako tinjaš, buktiš.

O beskrajnom platnu

Tamo gore.

Pričaš mi priču

O suncu, kako gori.

O zlatnim zrakama

Koje se utapaju u more.

Pričaš mi priču

O brodu.

Kako plovi tamo u

Daljini.

Pričaš mi priču.

Pričaš mi priču o

Svojoj ljepoti.

Ingrid Vujević, 6. razred, OŠ Petrijanec, Petrijanec

 

Nebo

Miruje.

Skriva se u tišini.

Podatna i nježna.

Tinja.

 

Začuje se lagan povjetarac,

I on je dovoljan,

Počinješ shvaćati.

 

Ona ruši, stvara

Razara, bježi

Buja, plamti

Ljubi, drhti

Vjeruje, nada se.

 

Vatrena, mlada,

Živa!

To je ona: neobuzdana.

 

Luči Krnić, 7. razred, OŠ „Dr. A. Mohorovičić“, Matulji

 

 

Miris

Miris vatre u meni,

A na licu obraz rumeni.

Moć plamena razorno maše,

Toplina ispunjava boli naše.

Razigranost njena nas grije,

Snaga vatre ponosno se smije.

 

Lana Biljan, 8. razred, OŠ Trnjanska, Zagreb

 

 

 

 

 

Piromanija

Vatra srca.

Koja tinja u tvojim očima

Duboko

U ponoru duše.

 

Topla otvorenost stoljeća

Obasjava

Blijedo ti lice.

Prihvatilo te kao siroče.

Blago dodirujuć

Šibicama tvoje lice

Uveli smo te

–         BU! –

U tunel.

 

Vatra što je

Punim plućima dišeš

Nosi te u tuđe oči.

Svoju dušu, i svoje tijelo

Daješ vatri.

 

Živjela vatra, živjela piromanija

Te slobodan

Život cijeli.

 

Mislav Habulin, 7. razred, II. OŠ Varaždin, Varaždin

 

 

 

 

 

Slika duše

Kad drveće u ljeti

Raspušta svoju kosu nad rijekom

I ispušta nečujan krik

Kao duše

Krik iz prošlosti

–         ta slika je izgubljena.

 

Dok ti spavaš u dubini

A ja šećem uz rijeku

Tvoj ledeni pogled izvire na površinu

I budi me! Vraća me

Budi pokopana u ljubavi.

 

 

Mislav Habulin, 7. razred, II. OŠ Varaždin, Varaždin

 

More

Valovi se s vjetrom zapričali,

Udarali u tvrde stijene;

Sol slana letjela je

Sve do mene.

 

Osjećala sam mir u sebi,

A vani bura,

More šumi u meni,

A dolazi oluja.

 

Meggie Štenta, 8. razred, OŠ Vladimira Nazora, Rovinj

 

Vatra

Čudno je to biće,

Iz jedne jedine iskre niče,

Pa elegantno raste

Sve više i više

I gizdavo giba se i njiše.

 

Svaku granicu odlučno

I odgovorno prelazi,

Nije ju strah,

Uništava pa odlazi;

Staje mi dah.

 

Meggie Štenta, 8. razred, OŠ Vladimira Nazora, Rovinj

 

Vatra

Vatra vruća i razorna,

Agresivna u svom žaru,

Tajanstvena u početku života

Razigrano se spušta.

 

Plamen se gasi

U dubini srca

Sve je tiše i nema kiše.

 

Ana Puškaš, 5. razred, OŠ Samobor, Samobor

 

 

More mi pruža ruku

Plavetnilo plovi valovima,

Plamti sunce nad uzburkanom vodom.

Galebovi lete u nedosežne visine,

Kljun im dosegnuo oblake.

More je hladno, ali toplo.

Pruža mi ruku.

Kapljice veselo skaču na mom dlanu

Dok se suše na vatri života.

Vidim zlatno klasje

Koje diže se sa zemlje u visinu.

Povjetarac nosi moje misli u daljinu.

 

Antonela Čorapović, 8. razred, OŠ Fran Krsto Frankopan, Krk

Dragocjena toplina

Svjetlost plamti na svijeći,

Drvo izgara u peći neke stare kuće.

Širi se suh miris dima,

Cijelu prostoriju sivi oblak prožima.

Škripi suho lišće pod teškim korakom slučajnog prolaznika.

Unutra toplina,

Ispred vrata oštra zima.

Antonela Čorapović, 8. razred, OŠ Fran Krsto Frankopan, Krk

 

 

 

 

 

Šuma

U šumi lišće šušti,

Vatreni plamen pljušti.

 

Zapalio je šumu svu,

Više nitko ne ide u nju.

 

Zečevi bježe na čistinu

I ptice lete u visinu.

 

Vatra drveće guši,

A vatreni čovjek puši.

 

Čik je zapalio travu,

Urušio se dom mravu.

 

Šuma je nestala sva,

Vatra ju je progutala.

 

Lucija Babić, 5. razred, OŠ Frana Galovića, Zagreb

 

 

 

 

 

Sunce

Na nebu ono spava i živi.

Igra se s oblacima.

Sinjem se moru divi.

 

Plaže raznolike gleda

I zelene borove šume,

Iza oblaka u sjenu sjeda.

 

Odjednom veselje prestaje.

Mjesec počinje vladati.

Sunce u zaboravu nestaje.

 

Lucija Babić, 5. razred, OŠ Frana Galovića, Zagreb

 

 

 

 

 

 

Gori vatra

Voda.

Čista i naivna.

Vatra.

Snažna i divlja.

Gori,

Gori vatra!

Vatra gori,

Vatra u vodi.

Ljubav gori,

Ljubav u njenim očima.

 

Luči Krnić, 7. razred, OŠ „Dr. Andrija Mohorovičić“, Matulji

 

 

 

 

 

Sjena

Moć ti sjaji u očima,

Šumi ti u ušima,

Od dima ne vidiš svijet.

Tebe više nema

Ostala je još samo sjena, ljuštura,

Od čovjeka što si bio nekad.

Izgorio si u pohlepi,

Za tobom su ostale još samo rupe

U životu tvoje ljubavi.

Izlila je svoje brige

Što se ne dotiču pepela

Koji se sivi,

Koji izgara

I nestaje.

Kroz staklo je uhvaćen život.

 

Iva Hađina, 8. razred, OŠ Prečko, Zagreb

 

 

 

 

 

Ljubav ništa nije doli tren

Oni stoje na dalekoj obali,

Ostavljeni od cijeloga svijeta.

Mladost im je pobjegla prije mnogo ljeta,

No oni se smiju, kao da prkose tami.

 

Njene kose višu nisu zlatne,

Njegov prodorni pogled gubi oštrinu,

No dok dan polako gasne,

Dvije izgubljene duše vinu se u visinu.

 

I na trenutak, samo na trenutak,

Prestanu se bojati.

 

No u trenu kad im se usne razdvoje,

Oni su samo stranci što na obali stoje.

 

Iva Kurtović, 7. razred, OŠ Veli Vrh, Pula

 

 

 

 

Neandertalci

Gledamo na svijet

Poluzatvorenih očiju,

Izgubljeni.

 

Bojimo se, nadamo, drhtimo

Suočeni s nečim većim.

Pred nečim sjajnijim, boljim, veličanstvenijim,

Mi smo samo tužni neandertalci.

 

Sve što imamo

Je ono što znamo;

Borba i mrak,

Neznanje i strah.

 

Iva Kurtović, 7. razred, OŠ Veli Vrh, Pula

 

 

 

 

 

 

 

More

Sjedim na žalu.

Zadivljeno promatram

More i

Gledam ga u

Oči dok

Mi priča najljepšu

Priču o sebi.

Budno pratim

Njegove vijugave

Kretnje.

Dodirujem mu

Modro lice

I udišem svjež

Miris njegove

Usitnjene soli

Smiješim se jer

Znam da će

Me uskoro primiti

Za ruku i čvrsto

Me držati u svom

Naručju

Gdje ponosno gori

Vatra

Razumijevanja i

Ljubavi.

 

Tamara Jakopović, 5. razred, OŠ Marija Bistrica, Marija Bistrica

 

 

Oči modrog različka

Iz trave nestašno proviri modri različak.

Ljubičasto- plava trapeza

Prpošno se njiše uz zaigran

Ritam plahog maestrala.

Gleda me, žmirka, koluta

Čudesnim očima modrim.

Duboko zamišljen, a opet nestašan

Promatra duguljaste zrake

Mladog proljetnog sunca.

Oči mu jače zablješte.

Sreća, zaigranost, radoznalost

Čudenje, hrabrost, ponos…

Nevjerojatno!

Koliko samo bogatsva pronalazim

U dva modra kolutića.

Pratim ga pogledom

Širom otvorena srca.

Ni sama još ne shvaćam

Da postoji nešto tako čisto

I nevino.

Da su barem svi

Ljudi poput različka modrih očiju!

Svijet bi tada bio ispunjen

Modrom toplinom i čistom radošću.

 

 

Tamara Jakopović, 5. razred, OŠ Marija Bistrica, Marija Bistrica

 

Ples vatre

U toploj peći

Iskre frcaju

Iz razbuktalog plamena

I vinu zlatno-žute

Niti u visinu.

Tiho na vrelim

Prstima lupkaju, tupkaju, cupkaju

U krugu se rotiraju.

Kao stado gladnih ovaca

Neumorno grickaju komadiće

Posloženih skala.

Plešu, skaču dugo

U noć.

U promukloj tišini

Zagonetno nestaju.

U crne se točkice

Prepela pretvaraju.

 

Tamara Jakopović, 5. razred, OŠ Marija Bistrica, Marija Bistrica

 

Život

Baš poput njega, ona počinje i završava

Baš kao on, igra se, smiruje, veseli, plače

U jednom plamenu

U njemu je sve

On grije poput prijatelja

Daje nam svjetlost kao vodilja

Ubija nas i otima nam sve

Kao najgori neprijatelj

Kao život, kao život svakog čovjeka

Ona počinje mala

Svim snagama pokušava opstati,

Bori se!

S drugima dijeli sebe

Opstaje uz pomoć drugih

Baš kao svatko od nas

Pleše najljepši ples svih vremena

Igra se

Priča najljepše priče ikad

Priča ih na tone

Tuguje, sama u hladnoj noći

Bori se s oštrom hladnoćom

Pokušava, želi ostati, ostati još malo

Živjeti

A onda, onda polako umire

Lagano se gasi sve što je bilo

Onako, baš kao u životu.

I onaj zadnji plamen daje od sebe sve

Tugu, sreću, toplinu, radost

Pa čak još jednom otplešu ples

I ispriča priču

A onda, a onda ostaju samo

Tužni crni gar i pepeo

Poslije svega.

 

Klaudia Kesten,  7.razred, OŠ Viktora Cara Emina, Lovran

 

 

Vatra

Gori vatra.

Proždire sve na putu.

Nećeš joj lako pobjeći.

Zavest će te dimom.

Omamiti te.

Past ćeš joj u naručje.

Milovat će te vatrenim prstima.

Vrištat ćeš!

Boljet će te!

Ali ona neće stati,

Ide do kraja.

Vatra.

 

Sandra Petreković, 6. razred, OŠ Belec, Belec

 

 

 

 

 

 

 

 

Žal

To malo morsko kamenje

Ima veliko znamenje.

Najljepšu glazbu ono sluša

I slanu morsku vodu kuša.

Ono suho nikad nije,

Čak i kad ga žarko sunce grije.

Val ga tušira svaki dan

Sve dok mu duša ne utone u san.

A kad po noći žal zaplovi morskim dnom

Sva morska bića već spavaju dubokim snom.

 

Stjepan Skurić, 7. razred, OŠ Cavtat, Cavtat

 

Feniks

Iz pepela

Izvija se, rađa feniks.

Ptica zlatno-crvene boje,

Ptica vatre.

Živi, pomaže,

A kad ostari,

Zapali se, bukti, spušta

I postane pepeo.

Ponovo se diže, plamti, žari

I tako se vrti

Krug bez početka i kraja.

A gdje sam ja?!

 

Lucija Karaman, 7. razred, OŠ Gruda, Gruda

Vatra

Šumi, žubori, poskakuje.

Veselo raspolaže svojom slobodom,

Ponosno ukazuje na svoje neograničenje,

Prepuštam se moru.

 

Neka me odvede, neka me ponese

U svoje odaje tajne,

Prepuštam se moru.

 

Lana Biljan, 8.razred, OŠ Trnjanska, Zagreb

 

 

 

 

 

Vjetar

Sunčano jutro. Miris mora unosi nemir u nju. Prolaznicu. Pogledava prema moru. Mirno je kao zrcalo. Kamenčići u njemu mirno stoje, dok trave i ribe plešu i vesele se njemu. On prilazi i sa sobom donosi valove. Bijela jedrilica plovi nemirnim. Svi su uzbuđeni zbog vjetra. Ona više ne gleda more. Okrenila se i uzdahnula. Zaputila se ulicom. Išla je nekamo. Kao da plovi- ona hoda. Stigla je do cilja. Trgovine. Ušla je unutra i kupila razglednicu.

 

Lucija Babić, 5. razred, OŠ Frana Galovića, Zagreb

 

Krvava orhideja

Zrak je mirisao na barut i suze. Mješavina znoja, željeza i soli šumila je u njezinim ušima, kolala joj u krvi. Krvava orhideja u nekad lijepom vrtu. Bol u nekad voljenoj djevojci. Smrt u nekadašnjoj oazi sreće. Ležala je tresući se na tlu. Imala je osjećaj da se bliži kraj.

 

 

Iva Kurtović, 7. razred, OŠ Veli Vrh, Pula

 

More

Živjeći na moru, oduvijek sam se pitala zašto sam tako rijetko bolesna? Moji prijatelji iz

unutrašnjosti često su bolesni, stoga ih nema u školi. A ja?! Nikad! „ More je zdravo i budi sretna što nisi bolesna! ˝- govorila mi je majka. Ali ja to ipak nisam razumjela. „ Stolica je drvena, a ne proizvodi kisik. ˝, rekla bih. Dosadilo mi je biti u kući, stoga sam otišla na plažu. Slušajući valove, nisam imala razloga da postavim pitanje. U tim trenutcima, više ništa nije bilo važno. Nije bilo prošlosti, budućnost nije postojala. Cijeli svijet bio je u jednom trenutku, sada. Sada i više nikada

Tea Zrnić, 7. razred, OŠ Rivarela, Novigrad

 

 

Između dvije vatre

Nebo je te noći promijenilo tisuću boja, otkrilo tisuću zvijezda, iznenadilo tisuću ljudi. Stojim… Ništa da utihne. Čujem more. Osjetim ga. Još gdjekoji val uzdigne se važno iznad svih i maše mi. Tamo u daljini jasno čujem ptice. I one su sjetne. Daljina odaje teške uzdahe, ona priča, svira mi violinu i ja, slušajući tihe note otputujem daleko, daleko u beskraj. Još samo korak do dna, sama protiv svih, protiv toga što je loše. Na jednoj strani je zaista ono dobro, no često put, sve ulice povedu na loše i jednostavno se opećeš, osjetiš vatru kako prži i sve uništava. Zatim se teško vraćaš na stari put, teško ispravljaš greške koje su suviše teške za ispraviti. A more tiho, spokojno.. Sve se promijenilo.

 

Josipa Vuzem, 8. razred, OŠ Stjepana Radića, Čaglin

 

Žigica

Kres!

Ponovo!

Zapali sve!

I vinu se u nebo!

Polete ko iskre s krijesa,

Stope se sa zvijezdama.

Oči ih više ne vide,

Srce pamti žar zauvijek.

 

Sandra Petreković, 6. razred, OŠ Belec, Belec

 

 

 

Lica

Za osjećaj krivnje ne pitajte,

Krivica je oduvijek subjektivna.

Kad sam si sebi i sudac i porota,

Što kažu nevažno je,

I nema smisla.

 

Kriv!, slušaj suca

Kriv!, porotu

Pa zar za prirodu moju i dušu,

Važnost mojoj vrsti i vašoj,

Srcu i svrsi?

Za najljepše što ostaje?

Jer u mojoj blizini,

Lica gore, plamen je,

A maske ostaju.

 

Ana Horvatin, 1. razred, SŠ Klasična gimnazija, Zagreb

Stvarnost

Bio sam slobodan, nepredvidljiv, galeb na morskoj pučini. Bio sam dijete. Neočekivano, našao sam se na kopnu, u ognjištu, stvarnosti. Stvarnosti pune pravila i ograničenja. Našao sam se na mjestu u kojem nije dozvoljeno širiti krila. Kao što prica mijenja smjer letenja, ja sam promijenio smjer života. Uveli su me, zatvorili u svijet odraslih. Želim se vratiti na pučinu, osjetiti vjetar, slobodu. Želim ponovo raširiti krila, baš kao nekada ispraćati sunce u zalasku, osjetiti njegovu toplinu. Vraćam se u svijet mašte, svijet sjećanja iz kojeg neću izaći. U vatru… Zazvonila je budilica. Stvarnost me probudila, opekla. Krećem na posao.

 

Filip Pandža, 8. razred, OŠ Vidovec, Vidovec

 

 

 

Prešutno

Tamno je. Crni pahuljasti oblaci spustili su se nisko i svojom veličanstvenošću zasjenili ljepotu nekada prekrasnog kutka raja. Bučno je. Prodorni metalni zvuk rominjajuće kiše koja se ritmički odbija od sitaste oluke prastare trokatnice zaglušuje i skriva jeku uznemirenih i paničnih glasova minule noći. Prljavo je. Kiša sa lišća ispire crnu ljepljivu masu koja se razasula posvuda. Ceste su prekrivene crnim slojem koji se odbija povući kao svjedok tragične borbe koja se donedavno odvijala. Mučno je. Izmučeni, uniformirani sudionici višesatne borbe protiv nadmočnog neprijatelja u tišini, spuštenih glava stoje na kiši. Žuta kaciga koja odbačena leži u jarku već je prepunjena vodom. Izborili su pobjedu, no nitko se ne veseli, jer je cijena bitke previsoka. Njihova lica su mračna, njihove pesnice stisnute. Ljuti su. Na sebe, jer nisu mogli učiniti više. Na Njega jer je dopustio da se takvo što uopće dogodi. Na nju, jer je bila tako proždrljiva. U toj glasnoj tišini prešutni dogovor je postignut. No to se nije moglo održati. Već u sljedećem trenutku je kiša prekinula, a vjetar je donio isprva tihe pa sve glasnije i glasnije vriskove… Vatra! Vatra! Vatra!

 

Petar Klešković, 3. razred, SŠ Gimnazija Dubrovnik, Dubrovnik